Srednja Azija u 50 dana: Samarkand - najpoznatiji grad na Putu svile

Stigao sam u Samarkand oko 18:30. Iako nije tako drastičan slučaj kao kod Bukhare, i ovaj se željeznički kolodvor nalazi 7-8 kilometara od centra grada, što mi je stvarno čudno s obzirom da se europski kolodvori uvijek nalaze u samom gradu, a ne na periferiji. Znao sam da trebam uhvatiti bus 22 da me odvede do centra i to je stvarno prošlo bez problema, vrlo brzo sam bio u hostelu Sim Sim (noćenje 7 dolara plus 2 dolara taksa). Bilo je već prekasno za bilo šta, posebno uzevši u obzir stanje mog trbuha, a on je izgledao kao da je u drugom stanju. Zato za početak imamo kratko upoznavanje s najpoznatijim gradom na Putu svile: Samarkand je osnovan u 5. stoljeću pr.n.e. čime je i jedan od najstarijih srednjoazijskih gradova, a u njemu danas živi oko 600 tisuća stanovnika. Strateška pozicija na sjecištu karavanskih puteva između Kine, Indije i Perzije omogućila mu je da stekne ogromno bogatstvo, što se odmah primjeti u najatraktivnijem dijelu starog grada – Registanu. Mongolski osvajač Timur proglasio ga je 1370. godine svojim glavnim gradom i ubrzo je tako postao glavni ekonomski, kulturni i intelektualni centar Srednje Azije.

S obzirom da me za dva dana čekao noćni vlak za Termez koji kreće tek u 23:30, odlučio sam prvi dan obići udaljenije atrakcije kako bi drugi dan bio lakši za izdržati. Otišao sam s lokalnim busom do područja zvanog Afrosiab gdje se nalaze ostaci ostataka antičkog Samarkanda, tada znanog kao Marakanda. Radi se o ogromnom području pješčanih brdašaca koja skrivaju nekad ogroman i važan grad, a njegove naznake se vide tek na par mjesta gdje iz pjeska strše umjetne strukture. Šteta što nitko ne pokazuje namjeru krenuti s arheološkim iskapanjima, iako je očito da su se ona već izvodila jer se tu nalazi i muzej s prikupljenim nalazima. Par stotina metara dalje nalazi se grobnica starozavjetnog proroka Daniela. Radi se o natkrivenom sarkofagu dugom čak 18 metara! Legenda kaže da Danielovo tijelo i dalje godišnje naraste za oko centimetar pa je sarkofag potrebno neprestano povećavati. Njegovi ostaci se datiraju u 5. stoljeće pr.n.e, ali je zanimljivo da se i u iranskoj Susi navodno nalazi njegovo posljednje počivalište, što me podsjetilo na uobičajenu praksu svih svjetskih religija u vezi svetih relikvija (tako praktički svaka budistička stupa na svijetu ima vlas ili nokat od brižnog Bude). Spustio sam se bliže gradu do nekropole Shah-i-Zinda, veličanstvenog kompleksa grobnica važnih povijesnih ličnosti od kojih je najvažnija i najsvetija "grobnica živućeg kralja" (to je i doslovni prijevod imena nekropole), bratića i suradnika proroka Muhameda za kojeg se kaže da je doveo islam u ove krajeve početkom 7. stoljeća. Sve grobnice u ovom kompleksu izgledaju kao prava umjetnička djela, jedna ljepša od druge, ali sam pročitao da je tijekom njihove nedavne restauracije učinjena velika šteta zbog nasilnog pokušaja uljepšavanja grobnica pa navodno velik dio mozaika i ukrasa od terakote uopće nije originalan (dio tih ukrasa vidjet ćete u sljedećem izvještaju). Današnji izgled nekropola je dobila tijekom 14. i 15. stoljeća kada su tu pokopani neki od članova obitelji velikog mongolskog vladara Timura. Na prilazima nekropoli na tri su jezika navedena pravila ponašanja zbog svetosti mjesta, a u oko mi je upala molba da se ne ostavljaju novčani darovi unutar grobnica jer se sve molitve i zahvale upućuju isključivo Alahu, a ne smrtnicima, i bez obzira na to na svakoj, ali baš svakoj grobnici vidio sam ostavljene novčane darove. Ne možeš ti protiv ljudi i njihovog površnog intelekta. Iako vremenski nisam puno potrošio na današnje razgledavanje, nahodao se jesam pa sam se vratio u hostel i nešto kasnije našao na večeri s Novozelanđaninom koji je odabrao obrnuti smjer putovanja, iz Samarkanda u Bukharu.

Grobnica proroka Daniela (gore lijevo)

Iako ih je ovdje teško uočiti, brda na desnoj strani kriju ostatke stare Marakande

Nekropola Shah-i-Zinda

Drugi dan sam maksimalno iskoristio dozvoljeno vrijeme u hostelu prije obavezne odjave da bi se odmorio za ono što slijedi. Srećom, u hostelu su mi pristali pričuvati ruksak do navečer, tako da sam mogao puno lakše šetati centrom grada. Ponovo sam se ukrcao na bus 22 i otišao do nekropole koja je jučer bila najbliža točka centru grada, a danas će biti najdalja. Krenuo sam polako niz taškentsku ulicu, nedavno preimenovanu u ulicu Islama Karimova, koja je praktički jedina pješačka zona u ovom gradu, prekrasno popločena s održavanim zelenim površinama i okružena prodavaonicama suvenira i lijepim kafićima/restoranima. Na njenom sjevernom dijelu nalazi se ogromna Bibi-Khanym džamija koja je sagrađena neposredno prije Timurove smrti i koja je u to vrijeme bila jedna od najvećih i najljepših džamija cijelog islamskog svijeta. Uz nju se veže i zanimljiva legenda koja kaže da je džamiju dala sagraditi Timurova žena, porijeklom Kineskinja, kao iznenađenje dok je ovaj bio na svojim vojnim pohodima. Arhitekt se ludo zaljubio u nju i nije htio dovršiti džamiju dok mu ne dopusti da ju poljubi. Poljubac je ostavio trag kojeg je Timur po povratku primjetio te je smaknuo arhitekta, ali i izdao naredbu da od tog trenutka sve žene moraju cijelo svoje tijelo pokrivati velom da ne bi muškarce dovodile u iskušenje. Bila to istina ili ne, stvarno nema smisla. Niti je žena kriva šta se arhitekt zaljubio u nju, niti je ona poljubila njega, ali dobro - njihov problem. Srećom pa se danas tog pravila u Uzbekistanu ne drže, a ovdje ću spomenuti da niti nakon punih mjesec dana u ove dvije zemlje još uvijek nisam vidio niti jednu jedinu u potpunosti pokrivenu ženu! Nastavio sam lagano prema centralnom i daleko najimpresivnijem dijelu srednjoazijskog Puta svile - Registanu. Ovdje se radi o tri veličanstvene medrese, nevjerojatno bogato ukrašene s karakterističnim plavim mozaicima i s ogromnim trgom među njima. Iako nisu nastale u isto vrijeme, smatraju se jednim od najstarijih očuvanih medresa jer je sve starije sa zemljom sravnio Džingis Khan. Prva je sagrađena Ulugbek medresa (1420. godine) na zahtjev samog Ulugbeka, Timurovog unuka poznatijeg kao znanstvenika, a u toj je medresi navodno on sam poučavao i proučavao matematiku, astronomiju, teologiju i filozofiju. Nasuprot njoj, gotovo u savršenoj simetriji, dvjestotinjak godina kasnije sagrađena je Sher Dor medresa koju karakteriziraju slike lavova na pročelju, a koji direktno prkose islamskoj zabrani prikazivanja životinja i ljudi. Sjevernu stranu trga zatvara Tilla-Kari medresa s naknadno dodanom plavom kupolom koja je "uglavljena" tijekom opsežne obnove Registana od strane Sovjeta i kojom se narušava simetrija, ali na neki način i dodaje ljepota cijelom kompleksu. Unutar ove medrese nalazi se lijepo dvorište s klupicama u sjeni stabala i tu sam guštao pola sata upijajući atmosferu oko sebe. Ono što je mene Bodula jako razveselilo je poklon koji sam dobio od Švicaraca. Oni su rekli da se s ulaznicom koja košta 30000 soma može doći koliko god puta želiš tijekom jednog dana, samo je važno da se na ulazu to i kaže kako čuvari ne bi poderali ulaznicu. Njihove nisu poderali pa su jednu dali meni i rekli da probam ući s tom ulaznicom, samo ne u jutarnjim satima. Tako sam i napravio i nije bilo nikakvih problema po tom pitanju. Prije zalaska sunca skoknuo sam kilometar dalje posjetiti posljednje počivalište Timura i članova njegove obitelji (tu je pokopan i Ulugbek) - mauzolej Gur-E-Amir. Timur je ovaj mauzolej izgradio 1404. godine za jednog od svojih unuka koji ga je jednom trebao naslijediti, a prethodno je za sebe izgradio i skromnu kriptu u gradu Shahrisabz, 80 km južnije od Samarkanda. Međutim, godinu dana kasnije, tijekom zime, Timur je iznenada preminuo od bolesti tijekom svojeg pohoda u Kazahstanu te mu je tijelo trebalo biti preneseno u Shahrisabz, ali su snježni nanosi to onemogućili pa je ipak pokopan u ovom mauzoleju. Kao i kod svih islamskih mauzoleja, i ovdje "grobnice" koje posjetitelji vide samo označavaju mjesto ispod kojeg se nalazi kripta s pravim grobovima. Sovjetski antropolog koji je 1941. godine otvorio kriptu utvrdio je da je Timur bio neobično visok za svoje razdoblje (1,70 m), dok je Ulugbek bio dekapitiran. Lonely planet kaže da turistički vodiči vole prepričavati anegdotu da je prilikom otvaranja Timurove kripte uočen natpis koji kaže da će onaj tko otvori ovu kriptu biti poražen od još strašnijeg neprijatelja nego je to Timur, a točno sljedeći dan Hitler je napao Sovjetski Savez (iako ga nije porazio, kako je navodno glasila kletva). Vratio sam se do Registana na vrijeme da vidim paljenje noćne rasvjete i, nakon što sam vidio tu ljepotu i uživao par trenutaka u njoj, shvatio sam da bi ovaj grad mogao biti vrhunac mog putovanja. Još uvijek pod dojmom odlučio sam vratiti se u hostel po ruksak, otići nešto pojesti (moj se trbuh, po običaju, protivio) prije odlaska na željeznički kolodvor i čekajući noćni vlak za Termez nastaviti skupljati dojmove iz ovog čarobnog grada.