Povratak

Znao sam da je toliko puta spominjani Novozelanđanin već putovao u više navrata između Biškeka i Almatija pa sam ga pitao kakav je put i procedura na granici. Kaže mi da se putuje 4-5 sati i da prije nego uđem u maršrutku/kombi u Biškeku obavezno uslikam kombi s registracijom kako bi ga u slučaju gužve na granici mogao prepoznati jer svi putnici moraju granicu prijeći pješke i pričekati kombi s druge strane. S obzirom da moram računati na vlak koji iz Almatija za Astanu kreće u 17:20, zaključio sam da će biti dovoljno da se na autobusnom kolodvoru u Biškeku pojavim oko 9:30, računajući da će mi trebati najviše pola sata da krenemo prema granici. Naravno da nije bilo tako. U planirano vrijeme sam došao na kolodvor, prilično neispavan, valjda zbog uzbuđenja šta se napokon vraćam kući, vrlo brzo našao maršrutku s tablom "Almati", kupio kartu od 400 soma (35 kuna), uslikao je izvana i ušao u nju. Međutim, na karti sam vidio da je vrijeme polaska u 11:40 i bila je navedena registracija vozila koja nije ista kao od ove maršrutke. Izašao sam van i pitao vozača da li sam ušao u pravu maršrutku, a on je nakratko pogledao kartu i rekao da ne brinem, da uđem unutra i sjednem. Bilo je još šest mjesta za popuniti prije polaska. Vrijeme je prolazilo, a novi putnici su ulazili "na kapaljku", tako da su u 10:25 još uvijek bila slobodna tri mjesta i već me pomalo počela hvatati nervoza da ću imati problema s hvatanjem vlaka u Almatiju, posebno ako se nešto zakomplicira na granici. Na moju sreću, ovo je bila prva i zadnja maršrutka na cijelom ovom putovanju koja je s početne stanice krenula s nekoliko praznih sjedala. Nekih četrdeset minuta kasnije došli smo do granice. Vozač nas je zamolio da uzmemo prtljagu i krenemo pješke prema krigistanskoj carini. Kao i kod ulaska u zemlju, niti ovdje nije bilo nikakvih problema - provjera dokumenata i par pitanja o mojem boravku u Kirgistanu i izlazni pečat je bio u putovnici. Nastavio sam dalje kroz ograđeni koridor do kazahstanske strane i tu su počeli problemi. Prvo smo prije samog ulaska u zgradu carine čekali iza zatvorenih vrata u tom uskom ograđenom prostoru dobrih dvadesetak minuta i ljudi su počeli negodovati i tražiti da nas propuste. Izbila je mala svađa između putnika i carinika i to je samo povećalo moju nervozu, posebno jer sam znao da je par ljudi iz mojeg kombija prošlo kroz vrata prije nego su ih zatvorili. Kada su nas napokon propustili opet je trebalo popuniti formular za imigraciju, a dok sam ga našao u svoj toj gužvi, već je masa ljudi bila ispred mene u redu. Malo po malo smo se pomicali i kad sam ja došao na red, valjda zato što sam bio jedini putnik iz drugih zemalja osim Kirgistana i Kazahstana, opet je nastala blokada. Carinik je provjeravao moju putovnicu, ispitivao me na ruskom jeziku, iščitavao neku knjižicu i upisivao nešto u kompjuter punih deset minuta, a ljudi iza mene su opet počeli njurgati. Ipak sam dobio ulazni pečat, prošao skeniranje prtljage i ušao u Kazahstan. Bilo je par minuta do podne i sada je u svoj toj gužvi trebalo naći moj kombi i ljude iz njega. Taksisti su mi nudili prijevoz, ali sam nastavio hodati tristotinjak metara od granice dok nisam došao do benzinske stanice i tamo vidio grupicu ljudi u kojoj sam prepoznao neke od svojih suputnika. Dobro je, ipak nisam zakasnio, iako sam došao posljednji. Par minuta kasnije došao je bijeli kombi, ali ne onaj koji nas je dovezao do granice. Vozač mi je rekao da uđem i onda sam slučajno krajem oka "uhvatio" registraciju i shvatio da je to ista ona s moje autobusne karte! Dakle, procijenjeno vrijeme polaska (11:40) i registracija su se očito odnosili na kombi koji će nas voziti na drugoj dionici puta, od granice do Almatija. Kada sam krenuli, par minuta poslije 12 sati, odahnuo sam jer mi je postalo jasno da je najkritičniji dio puta iza mene i da ću stići na vlak za Astanu. Čim smo krenuli, primjetio sam da je sve odjednom postalo urednije, uz asfaltiranu cestu se nalaze pločnici za pješake, cvijetne gredice ukrašavaju ulicu, nema prašine niti blata... Da, Kazahstan je ipak neki drugi svijet (čitaj: bogatiji) u odnosu na ostale zemlje srednje Azije. Sat vremena poslije granice, nakon što smo prešli neki planinski prijevoj pun snijega, stali smo na pet minuta na raskršću da odemo na wc i kupimo nešto u obližnjem dućanu. Otišao sam obaviti što je trebalo, kad tamo najodvratniji wc koji sam na ovom putu vidio i koji me odmah podsjetio na film Milijunaš s ulice. Radi se o betonskoj kućici golih zidova i bez prozora u kojoj se nalaze "separei" s malom rupom u podu (širine 10 cm i dužine 20 cm) kroz koju odlazi sve što ljudi izbace iz sebe. Sve to pada u duboku blatnu rupu ispod kućice, a kroz procijep vidite i što se dolje nalazi. S obzirom da je procijep relativno mali, a ljudi ne ciljaju najbolje, pokraj njega se nalaze lokvice misteriozne žute tekućine, a na stijenkama procijepa i neke čudne nakupine smeđe boje. Zaključio sam da će to najvjerojatnije biti sok od jabuke i rastopljena čokolada. Sad sam se opet malo zapitao da li je Kazahstan zaista najuređenija zemlja u okruženju. Malo poslije 15 sati već smo bili u Almatiju, a s obzirom da mi je taj grad već bio poznat, lagano sam krenuo prema prvoj stanici metroa i otišao sve do zadnje, gdje se nalazi željeznički kolodvor. U toj kratkoj šetnji kroz grad primjetio sam koliko se sve promijenilo u ovih mjesec i pol koliko me nije bilo u Almatiju. Bilo je hladno, sunca ni za lijek, a najgore od svega, ono prekrasno žuto lišće je popadalo i učinilo grad nekako depresivnim. Sva sreća da sam ga posjetio na početku, tako da će mi ipak ostati u lijepom sjećanju. Promijenio sam preostale kirgistanske some u kazahstanske tenge i otišao nešto pojesti prije odlaska na vlak. Ipak je sve prošlo bez problema. Vlak je krenuo na vrijeme, čak su imali i opciju korištenja interneta (wifi) uz nadoplatu (desetak kuna za 24 sata) što sam s guštom prihvatio pa se nešto kasnije otišao počastiti u vagon-restoran. Sutra ujutro sam u Astani.

Maršrutka/kombi na relaciji Biškek-Almaty

Stigao sam u Astanu rano ujutro, oko 7 sati. Znao sam da ovaj grad ima sibirsku klimu i da mogu očekivati veliku hladnoću pa sam odlučio ostati na relativno toplom kolodvoru dok sunce malo ne zagrije. Popio sam čaj pa pojeo sendvič pa popio kavu, a vani još uvijek mrkli mrak. Tek oko 8:40 se počelo polako razdanjivati, a nešto poslije devet se pojavilo i sunce. Željeznički kolodvor je dosta daleko od novog dijela Astane, a s obzirom da sam ja još uvijek imao neobavljenog posla u ovom gradu, opet sam iskoristio onu odličnu aplikaciju 2GIS i saznao koji bus uzeti da dođem do staklene piramide koju sam za vrijeme prvog boravka u gradu vidio preko puta rijeke Ishim. Kad sam ušao u bus bilo je prohladno, ali sunčano, a kada sam četrdeset minuta kasnije izašao iz njega, bilo je oblačno, vjetrovito, hladno kao sam vrag i padao je lagani snijeg. Iako sam se tresao od hladnoće, ono šta sam došao vidjeti me toliko oduševilo da sam ipak zaboravio na vremenske uvjete. U staklenoj piramidi, visokoj 77 metara, nalazi se Palača mira i sloge/suživota (Palace of peace and reconciliation) koja je izgrađena 2006. godine kako bi svake tri godine bila poprištem Kongresa svjetskih i tradicionalnih religija. Tu su također i koncertna dvorana, muzej kulture, knjižnica, ali i smještaj posebno prilagođen svakoj religijskoj skupini koja je sudjelovala ili će sudjelovati na kongresu. U neposrednoj blizini nalazi se prekrasna plava staklena Palača nezavisnosti u kojoj se može vidjeti projekcija Astane kako bi ona trebala izgledati 2030. godine. Odmah do nje je Umjetnički fakultet, također obložen plavim staklom i vrlo neobičnog oblika, a na prostranom trgu gdje se sve te zgrade nalaze smjestio se 91 metar visok spomenik naciji. S bočne strane je prije pet godina izgrađena Hazret Sultan džamija s najvećom kupolom u Kazahstanu. Kada sve to vidite na jednom mjestu, stvarno ostanete zaprepašteni svom tom grandioznošću. Imao sam u planu prošetati do centra novog dijela grada, udaljenog oko tri kilometra od ovog trga, ali snijeg nije prestajao niti je hladnoća popuštala pa sam se ukracao u bus i otišao ugrijati u trgovački centar Keruan gdje sam znao da ću naći neophodnu toplinu, besplatan wifi i puno kafića i restorana.

Džamija, spomenik naciji, Umjetnički fakultet i Palača nezavisnosti po sibirskoj hladnoći

Fakultet i Palača iz drugog kuta

Piramida usred hladne kazahstanske stepe

Dva sata kasnije izašao sam na ulicu i vidio da se opet pojavilo sunce, a s njime i toplina. Otišao sam napraviti posljednji đir po gradu, bez ikakvih obaveza, i oko 15 sati krenuo busom prema aerodromu. Zbog putovanja u smjeru suprotnom od vremenskih zona, iz Astane sam odletio u 19:30, a u Budimpeštu sletio već u 20:00 sati. Let je bio ugodan, a sve što se događalo poslije toga uopće više nije važno. Osim da je Rijeka dobila velikog Milana 2:0.☺

Aerodrom u Astani nazvan po živućem/aktualnom predsjedniku Nursultanu Nazarbayevu