subota, 25. studenoga 2017.

Osh - vrata Kirgistana

Bilo je oko 19 sati kada me vozač iskrcao na raskršću u centru Osha. Zapravo, kad Kirgistanci već svoj grad pišu "Oš" i isto tako ga izgovaraju, onda ću u ovom slučaju i ja odbaciti "međunarodnu" verziju imena ovog grada i ubuduće ga jednostavno zvati - Oš. Dakle, znao sam gdje se nalazi hostel s najdužim stažom ugošćivanja backpackera u ovom gradu (5 dolara noćenje) i lagano sam krenuo prema njemu. Sjećam se opisa na njihovoj web stranici da je njihov ulaz četvrti u nizu u stambenoj zgradi, iza zelenih vrata. Skrenuo sam s dobro osvijetljene glavne ulice u sporednu i naglo stao jer nisam vidio ništa pred sobom. Mrkli mrak. Upalio sam svijetlo (blic) na mobitelu i krenuo dalje do četvrtog ulaza, ali sam pritom vidio da su i svi prethodni ulazi zelene boje! Došao sam do četvrtog, ali tamo nema nikakve table ili obavijesti da se tu nalazi "Osh guest house". Internet nisam imao da još jednom provjerim pa sam stvarno ostao u čudu. Srećom, dok sam ja razmišljao šta napraviti, a to je trajalo dobrih desetak minuta, s gornjeg kata se spustila neka žena koju sam odmah pitao gdje bi to čudo moglo biti. Bez riječi mi je pokazala da idem za njom. Izašli smo ispred zgrade gdje mi je dala do znanja da moram ići iza ugla, a tamo još jedna zelena vrata, ovog puta s natpisom imena hostela. Kad sam ušao unutra, pitao sam ih da li su im možda upute krive i dobio sam očekivanu potvrdu jer su se nedavno malo proširili na vrt s bočne strane zgrade, gdje su prebacili i glavna vrata. Informacije na internetu, a danas se većina putnika tamo informira, nisu našli vremena promijeniti. Ništa zato, sve je to uobičajeno kada se putuje ovim zemljama. Ono što je bitno jest da sam se napokon smjestio i da mogu napraviti nekakav plan za sljedeća tri dana koliko sam odlučio ostati u Ošu. Ovo je, inače, drugi najveći grad u Kirgistanu, u kojem danas živi oko 300 tisuća stanovnika, a smješten je na 950 metara nadmorske visine. Star je gotovo tri tisuće godina pa njegovi stanovnici vole reći da je Oš stariji i od Rima. Njegove glavne atrakcije su peteroglava planina Suleiman Too koja se uzdiže praktički iz samog centra grada te gradski bazar za kojeg se smatra da je najveći u Srednjoj Aziji. Zbog blizine granice s Uzbekistanom, koji je udaljen niti deset kilometara, u ovom gradu živi gotovo 40% Uzbeka pa su, zbog povremeno napetih odnosa tih dviju zemalja, ovdje često izbijali nemiri, od kojih je posljednji bio ne tako davne 2010.

Kada je već ta planina toliko važna, odlučio sam prvo nju posjetiti sljedeće jutro i čim sam je prvi put ugledao, ostao sam "paf"! Stvarno izgleda genijalno, iako se uzdiže samo 175 metara iznad grada. Radi se o jedinom lokalitetu u Kirgistanu uvrštenom u Unescovu kulturnu baštinu kao primjer svete planine koja se štuje već tisućljećima, dakle još u vrijeme prije dolaska Islama. Na njoj se, navodno, nalazi i posljednje počivalište starozavjetnog kralja Solomona, kojeg muslimani štuju kao proroka Suleimana (od tuda naziv planine), a tu su i dvije male džamije iz 16. stoljeća, od kojih je jednu dao sagraditi sam Babur, osnivač i prvi vladar Mogulskog carstva koje je kasnije kontroliralo veliki dio indijskog podkontinenta. Tu ćete naći i jedan mauzolej, ostatke srednjovjekovnih kupelji, staro groblje, nekoliko manjih i nekoliko većih spilja, od kojih svaka, navodno, ima određene "moći" koje će riješiti brojne ljudske probleme poput neplodnosti, glavobolje ili križobolje, tu je i mnogo prastarih petroglifa s prikazima ljudi i životinja, kao i relativno novi muzej kojeg su napravili Sovjeti uz negodovanje tamošnjih muslimana, budući da je trebalo bušiti svetu planinu. Muzej, doduše, izgleda vrlo atraktivno jer se nalazi u spilji u strmoj stijeni, a u njemu možete vidjeti što se sve tijekom godina našlo i dokumentiralo na ovoj planini. Njoj možete prići s dvije strane slijedeći stepenice do Baburove džamije, gdje se nalazi i platforma s koje se pruža prekrasan pogled na centar grada. To su, naravno, samo službeni ulazi na planinu i na njihovim se počecima nalaze kućice za naplatu ulaznica od 20 soma (2 kune), ali ako ste u kondiciji i spremni za avanturu, slobodno se možete popesti bilo gdje jer je cijela planina, sa svih strana, isprepletena malim puteljcima, od kojih su neki vrlo dobri, ali ima i nekih prilično strmih i naizgled opasnih. Iako se posvuda nalaze povijesni lokaliteti, meni je planina bila zanimljivija zbog prekrasnog pogleda na grad, ali i dobar dio plodne doline Fergana. Budući da se s bilo kojeg od pet vrhova vidi susjedni Uzbekistan, u dva sam navrata prilikom penjanja ponovo dobio SMS da sam dobrodošao u Uzbekistan i da su cijene poziva takve i takve. Eto, toliko je blizu. Proveo sam ovdje puna tri sata, penjao se s jednog vrha na drugi (jedan je ipak ostao neosvojen zbog strmine i opasnog uspona), uživao u pogledu i suncu i jedino što mi je falilo su bile nekakve grickalice. Zato sam dva dana kasnije ispravio tu grešku, uzeo nešto hrane, otišao na vrh koji mi se najviše svidio i nastavio uživati u svemu prije navedenom.

Pogled na jedan od vrhova Suleiman Too planine na kojem se nalazi muzej u obliku prozora ili školjke ili ulaza u tunel ili...

Stepenice koje vode od muzeja prema Baburovoj džamiji s vidikovcem. Na ovoj stijeni vidite jednu od spomenutih spilja.

Pogled na centar grada s glavnog vidikovca.

Pogled na grad i vrh gdje se nalazi glavni vidikovac s još malo veće visine.

Na stražnjoj strani planine nalazi se lijepi pašnjak, jedino šta nema nikoga da ga popase.

Najatraktivniji od pet vrhova.

S obzirom da sam u Ošu bio i u nedjelju, ljudi iz hostela su svim gostima rekli da moraju otići vidjeti stočni sajam na periferiji grada koji se održava samo taj dan u tjednu. Pogledao sam malo na internetu kako to izgleda i kako doći do tamo pa sam odlučio otići s maršrutkom 105, kako je bilo i navedeno na par mjesta. Pitao me prijatelj da koji ću vrag na stočnom sajmu, a odgovor prije odlaska je bio da bi volio vidjeti neke egzotične životinje. Međutim, odgovor nakon dolaska na to mjesto bi bio "koji vrag mi je bio da idem na stočni sajam?". Gužva, prašina, smrad, govna po svugdje i ono najžalosnije - samo konji, krave i ovce. Egzotičnim životinjama ni traga. Mogu pretpostaviti da bi ljudima iz New Yorka ili Londona to moglo biti i zanimljivo, ali ja ipak znam kako te životinje izgledaju i svjestan sam da mlijeko ne proizvode u tvornicama, nego ga daju krave (i neke druge domaće životinje). Ono što će se kasnije pokazati važnim, dečki koji rade u hostelu očito nemaju pojma kako doći do tamo, a ne znaju ni mnoge druge stvari, pa su dvojici turista iz hostela rekli da moraju ići s maršrutkom 305, iako ona staje nekih četiri kilometra od stvarne lokacije sajma, koja je krivo ucrtana i na Google maps i na Open street maps, tako da sam tijekom vožnje do samog ulaza na sajam jednog dečka vidio kako pješaći prema njemu, a drugog skoro na istoj poziciji kada sam se vraćao sa sajma. Taj drugi je iz Švicarske i kasnije je govorio u hostelu da je bio ljut kada je vidio kako tretiraju životinje, tuku ih i vežu ih tako da se ne mogu pomaknuti ni centimetra. Složio sam se njime. Uglavnom, nije da vas zanima, ali cijena jednog janjčića je oko pedeset dolara, dok se starije kvalitetne ovce prodaju i za sto dolara. Cijena konja je od tisuću dolara na više. Vratio sam se razočaran u centar i krenuo na glavni bazar pronaći vunu za pletenje koju sam obećao donijeti iz ovih krajeva. Opet ponavljam, bazar ko bazar, ali ovaj je opet poseban zbog svog izgleda. Naime, smjestio se s obje strane male rijeke i proteže se uz nju puni kilometar, ali izgleda očajno, posebno kada ga se gleda s obližnjeg mosta. Radi se o hrpi ruzinavih kontejnera i sklepanih daščara, djelomično pokrpanih komadima lima. Nanizani su u par redova pa se stvarno lako izgubiš u tom labirintu. Prošetao sam jednom stranom bazara nekih desetak minuta, zabilježio i uslikao šta sam našao i kad sam dobio povratnu informaciju šta od ponuđenog da kupim, više nisam mogao naći taj štand. Sasvim očekivano. Prošetao sam tri puta uzduž tog poteza i napokon ga našao. I to sam obavio, a s obzirom da stvarno ne volim kupovanje bilo kakve vrste, odmah sam potražio najbliži izlaz i odlučio vratiti se u hostel i odmoriti se od života (i ljudi i životinja).

"Kravlji odjel" na stočnom sajmu

Mali segment bazara, gledano s obližnjeg mosta

Zadnji puni dan u Ošu otišao sam do autobusnog kolodvora da vidim da li postoji neka alternativa tim famoznim kolektivnim taksijima koji znaju biti jako neudobni na dužim relacijama, a s obzirom da je moja sljedeća destinacija Toktogul, oko 400 kilometara dalje, na putu preka Biškeku, razveselilo me kada sam vidio da postoje dvije maršrutke na dan, jedna u 7:10, a druga u 15:45. Vožnja traje između 7 i 8 sati, tako da je u obzir dolazila samo ta jutarnja. Kupio sam kartu (ako se to može nazvati kartom, jer je žena samo napisala na komadić praznog papira destinaciju, cijenu, datum polaska i potpisala se) te otišao drugi put na planinu Suleiman Too. Večer prije polaska pitao sam dečke iz hostela da li gradski busevi voze u 6:30, na što sam dobio odgovor da mi je jedina mogućnost u to vrijeme uzeti taksi, a na pitanje na koju stranu maršrutke bi trebao sjesti zbog atraktivnijeg pogleda na planine, preko kojih treba proći na putu do Toktogula, rečeno mi je da sjednem na desnu stranu. Oba odgovora su se pokazala krivima, zbog čega sam im napisao kritiku na stranici Booking.com da je bolje priznati da ne znaš odgovor, nego dati krivu informaciju i razočarati svoje goste (sjetite se i one krive informacije o broju maršrutke koju treba uzeti za doći do stočnog sajma).

Iako neke od sljedećih stvari nemaju direktne veze s Ošom, nešto od toga sam vidio i u ovom gradu što me onda podsjetilo i na neke druge specifičnosti u ovim zemljama:
- u dosta gradova na ovom putovanju vidio sam cijele ulice koje imaju samo jednu vrstu trgovina. To mogu biti mjenjačnice, turističke agencije, prodavaonice tepiha, mobitela ili čak i vjenčanica, ili pak nizovi postolara i servisera elektroničke robe. Iako možda zvuči neobično, nije to ni loše jer bar znate gdje morate ići da bi nešto našli. S druge strane, nije to ni nama u Rijeci bila nepoznanica, iako su kao jedini podsjetnik ostala imena ulica, kao što su Bačvarska, Jedrarska, Veslarska, Uljarska ili Užarska.
- kao i u cijelom svijetu, i u srednjoazijskim zemljama su ludi za mobitelima pa se oni prodaju i servisiraju na svakom koraku. Ono šta mi je bilo posebno zanimljivo su plakati veličine i do 1x2 metra koji se nalaze ispred prodavaonica mobitela, a koji prikazuju sve raspoložive brojeve svih raspoloživih mobilnih mreža koje se nude u toj trgovini. Rekao bih da se na tim plakatima nalazi popis i do tisuću raspoloživih brojeva, od kojih su neki precrtani što očito znači da je taj broj u međuvremenu kupljen. A zašto su ti plakati tako važni? Zato šta su ovdje ljudi opsjednuti "sretnim" brojevima i svi bi htjeli imati što više kombinacija poput 33, 777, 888, 55 itd. Mnoge trgovine i restorani isto imaju takva imena. Pred neki dan sam čak dobio na mobitel poruku od kirgistanskog operatera "O!" da se uključim u aukciju u kojoj je glavna nagrada VIP broj! Ludnica.
- nećete vjerovati, ali u Uzbekistanu, Tadžikistanu i Kirgistanu sam vidio kružne tokove u kojima onaj koji je u njemu nema prednost prolaza! Ali ima i masu kružnih tokova s "normalnim" načinom rada pa ti sad znaj šta napraviti kada mu prilaziš. U Urgenchu sam vidio kružni tok gdje jedan smjer ima prednost nad ostalima, tako da se auti, koji su već u kružnom toku, ali prilaze glavnom pravcu, moraju zaustaviti usred kružnog toga. S druge strane, u Dušanbeu sam vidio kružni tok koji je reguliran semaforima! I to ne da su semafori prije dolaska na kružni tok, nego se nalaze unutar samog kružnog toka kako bi regulirali koji smjer ima prednost. Meni se čini da cijeli smisao kružnog toka u tom slučaju gubi smisao.
- kad smo već kod prometa, treba reći i da se cijena benzina opet smanjila nakon izlaska iz Tadžikistana i sada je nešto ispod četiri kune po litri, što je za nekih 40% manje nego u susjedstvu, ali i dalje nekih 20-30% skuplje od Kazahstana i posebno Uzbekistana.
- čim sam ušao u Tadžikistan i dobio njihove prve novčanice, odmah sam primijetio da imaju novčanicu od 3 somona, šta mi je u startu bilo čudno. U Kirgistanu zato imaju kovanicu od 3 soma, tako da u obje zemlje njihova nominala ide ovako: 1-3-5-10... Zanimljivo.
- par natuknica o ruskom jeziku. Kad sam prvi put čuo riječ "putešestvija", a to je bilo tijekom izleta u kanjon Charyn u Kazahstanu, samo sam se nasmijao. Međutim, počeo sam je čuti posvuda, čak i onda kad nije imalo smisla, pa sam se malo zainteresirao i saznao da na ruskom ta riječ znači "putovanje". Dakle, ne nekakvo neobično, avanturističko putovanje, što bi kod nas značila ta riječ, nego najobičnije putovanje. S druge strane, tijekom putešestvija po utvrdama sjeverno od Khive, vozač se malo pogubio pa je uključio navigaciju na ruskom jeziku. Glas je govorio "povernut nalevo", šta mi je bilo sasvim jasno, ali i "povernut napravo", šta mi nije bilo najjasnije, dok nisam shvatio da ići "pravo" zapravo znači ići "desno".
- u sve četiri zemlje sam viđao (i dalje viđam svakodnevno) natpise "kafe-kafesi", što zapravo znači restoran ili zalogajnica, a ne kafić. Često u njima nisu ni imali kavu kada bi je tražio, a ako baš želite kavu, morate naručiti "kofe", bez naglaska na zadnjem slovu, i u 90% slučajeva ćete dobiti instant kavu 3u1. S obzirom da ju nikada nećete platiti više od 2-3 kune, može im se oprostiti.
- znate da nije lako prevesti neke riječi na engleski, ako im abeceda ima slova koja engleska nema. Dodatnu zbrku čini ćirilica, budući da se neka slova pišu isto kao u latinici, ali se zapravo radi o nekom drugom slovu. Tako sam u Ošu bio u restoranu Texas koji ima svoje specijalitete pa kad sam naručio "Shaurma Texas", konobarica je ponovila "Shaurma Tehas". Zašto? Zato šta je X u ćirilici slovo H u latinici. Opet, to ne objašnjava zašto hamburger uporno pišu gamburger (ili čak gamburg), a vidio sam na karti Karakola i disco club Hollywood, koji se u stvarnosti zove Gollivud. I za kraj opet nešto neobjašnjivo: pitao me vlasnik hostela u Karakolu da li mislim ići na "skaj" (ne priča engleski, samo ruski). Nisam imao pojma o čemu govori, dok nije s rukama pokazao kako skija. Dakle, "ski" kao općeniti naziv za zimske sportove oni izgovaraju "skaj". Totalno zbunjujuće.

srijeda, 22. studenoga 2017.

Khujand i put za Osh

Da bi se došlo između opuštajućeg Panjakenta i moje sljedeće destinacije, grada Khujanda (čitaj: Hudžand), opet je trebalo prijeći preko visokog planinskog lanca Turkestan, čiji najviši vrhovi dosežu visine od preko četiri kilometra. Ovaj put uspon nije pratio kanjone i doline, nego je cesta bila usječena u padinu planine i uz mnoge serpentine se postepeno dizala sve do pet kilometara dugačkog tunela Shahriston, otvorenog 2012. godine i udaljenog od uzbekistanske granice tek četiri kilometra. Kao i u slučaju tunela Anzob, i ovdje se prije otvaranja tunela moralo prelaziti istoimeni prijevoj na visini od 3378 metara koji je također tijekom zime često bio neprohodan. U području oko tunela je bilo dosta snijega, ali je tunel, za razliku od Anzoba, i osvijetljen i ventiliran. Za manje od četiri sata bio sam u drugom najvećem gradu Tadžikistana (oko 200 tisuća stanovnika) koji se vjerojatno ne bi našao na mom popisu za posjetu da se ne nalazi na putu prema kirgistanskom Oshu. Na ovom je mjestu Aleksandar Veliki sagradio svoju najsjeverniju postaju na Putu svile i grad je bio jako bogat dok ga Mongoli nisu sravnili sa zemljom. Zbog fizičke odvojenosti od juga zemlje i Dušanbea, ovaj je kraj ostao relativno miran nakon raspada SSSR-a pa se sada smatra najbogatijim dijelom Tadžikistana.

Neposredno prije dolaska pred tunel Shahriston

Iako je teško reći da je Khujand s turističkog stajališta zanimljiv grad, ipak se ovdje može potrošiti jedan dan jer se bogatstvo grada vidi i u njegovoj uređenosti, koja odudara od prosjeka Srednje Azije. Bio sam smješten u hostelu Sharq (10 dolara noćenje s doručkom) kojeg vodi simpatična obitelj, koja stvarno brine da ti bude ugodno i da ti ništa ne fali, i opet sam bio njihov jedini gost te dvije noći. Hostel je smješten samo par minuta hoda od ogromnog bazara zvanog Panchshanbe (značenje: četvrtak) koji je smješten u nekoliko velikih paviljona, ali se raširio i po okolnim ulicama. Unatoč tome, bazar ko bazar, vidiš jednog, kao da si ih vidio sve. Ipak, pokraj ovog bazara nalazi se najveći trg koji sam vidio na ovom putovanju i to ne bi bila neka zanimljivost da se zapravo ne radi o trgu uobičajene veličine za prosječne europske gradove. Shvatio sam da srednjoazijski gradovi zbog nekog razloga uopće nemaju trgove. Na jednoj strani ovog trga nalazi se ulaz u paviljon s lijepom fasadom, dok se na suprotnoj strani nalazi fotogenični religijski kompleks Sheikh Massal ad-Din s mauzolejom, dvije džamije i dva minareta. U daljini, preko rijeke Syr Darya, vide se planine koje, zajedno s centralnom fontanom, upotpunjuju lijepu sliku. Nastavio sam sjevernije uz glavnu ulicu do gradske utvrde iz desetog stoljeća, od koje su ostale samo obnovljene zidine, nekad dugačke šest kilometara sa sedam gradskih vratiju, unutar kojih se danas nalaze dva muzeja. Na području te utvrde nalazio se i grad kojeg je davno prije osnovao Aleksandar Veliki. Nešto sjevernije, između utvrde i rijeke, smjestio se prekrasan park pun drvenih paviljona, travnatih površina, statua i ukrasa od cvijeća i dvobojnog kupusa. Prešao sam rijeku do monumentalnog stepeništa ukrašenog mozaicima, na vrhu kojega se nalazi dvadesetak metara visoki kip Ismaila Somonija, pa nastavio prema stadionu sagrađenom povodom dvadesete godišnjice nezavisnosti Tadžikistana koji je, srećom, bio otvoren pa sam prošetao po tribinama i uslikao grad s njihovog vrha. Samo kilometar dalje, u jednom prilično neuglednom parku, nalazila se završna točka moje šetnje - 22 metra visoki kip Lenjina koji je do 1974. godine bio u Moskvi, ali je tada premješten (darovan) u Khujand koji se u vrijeme Sovjetskog Saveza zvao Leninabad. Bila je to lagana šetnja od oko tri sata koja mi je pokazala sve zanimljivo u ovom gradu.

Trg pokraj bazara

Obnovljene zidine stare gradske utvrde

Park iza utvrde s paviljonima i ukrasnim kupusom

Spomenik Somoniju s mozaicima

Ogroman kip Lenjina
Sljedeće jutro čekala me vožnja od nekih šest-sedam sati koja se u samom startu zakomplicirala. Vlasnik hostela mi je rekao da se očekuje dolazak predsjednika Rahmona (čije se slike s motivirajućim citatima vide svakih sto metara, po čemu je još ekstremniji od susjednih autokratskih predsjednika Karimova i Nazarbaeva) i da će cesta prema stanici na koju moram ići biti zatvorena jer se nalazi na putu od aerodroma do grada. Cesta je stvarno bila neobično prazna, ali su ipak propuštali pokoju maršrutku pa sam se odvezao do traženog mjesta gdje su me taksisti odmah pitali da li trebam ići do Isfare, grada na granici Tadžikistana i Kirgistana. Prihvatio sam cijenu od dvadeset somona, pričekao četrdeset minuta da se popune još tri mjesta i krenuo na sat i pol dugi put do granice. Zanimljivo je kako u ovim zemljama nitko nigdje ne žuri i nije im problem gubiti i po sat-dva čekajući u autu. Doduše, i nije da imaju neku alternativu kada se busevi ili maršrutke koje voze između gradova po fiksnom voznom redu mogu nabrojati na prste jedne ruke. Stigao sam u Isfaru oko 12:30 i odmah su krenule pljuštati ponude taksista da me odvezu do gradića Batken, na drugoj strani granice, ali mi je jedan tip ponudio i vožnju direktno do Osha, oko pet sati vožnje od Isfare. Kaže da mora navečer na aerodromu u Oshu dočekati nekog čovjeka pa da mu je dovoljan i jedan putnik, samo da pokrije trošak puta do tamo. S guštom sam prihvatio ponudu (oko 110 kuna) i krenuo na put u novom i udobnom kombiju. Granica je, za razliku od prethodnih, bila jednostavna i nitko mi nije provjeravao ili skenirao torbu niti me slikao, prije svega zato što Kirgistan već nekoliko godina ima bezvizni režim i samo je bilo potrebno provjeriti ulazne/izlazne pečate prethodnih zemalja da me propuste dalje. Na granici sam odjednom izgubio sat vremena jer se Kirgistan nalazi u drugoj vremenskoj zoni, ali je za utjehu uslijedila dobra cesta koje je izgrađena prije par godina kako bi se zaobišle brojne male enklave (tadžikistanski i uzbekistanski teritoriji na području Kirgistana) koje su sve do nedavno zadavale velike probleme stranim turistima zbog potencijalnih kontrola dokumenata i potrebnih dvostrukih ili trostrukih viza. Nažalost, kada smo prošli područje tih enklava, cesta je naglo postala katastrofalna i zadnjih stotinjak kilometara smo se vozili po rupama više od dva sata. Tijekom cijelog puta stalno su mi na mobitel stizale poruke da sam ušao u Uzbekistan pa opet u Kirgistan pa opet u Uzbekistan pa opet u Kirgistan, iako iz Kirgistana izašao nisam. Na putu smo prošli kroz grad Nookat, što me podsjetilo da sam prethodnih dana prolazio i kroz mjesta zvana Lakat i Gusar. Stigao sam u Osh tek nakon zalaska sunca. Dan je bio dug, ali tu sam, u Kirgistanu, zadnjoj od četiri zemlje na mom popisu.

nedjelja, 19. studenoga 2017.

Panjakent - planine i povijesni lokaliteti

Cesta između Dušanbea i Panjakenta (čitaj: Pandžakent) ide preko visokog planinskog lanca Zerafshan (Fan) i to je jedina kopnena veza između juga i sjevera zemlje. Malo je reći da je krajolik ovdje spektakularan, međutim do 2006. godine, kada je izgrađen tunel Anzob, nije bilo druge nego ići preko istoimenog prijevoja koji se nalazio na visini od 3372 metra i tijekom zime je često bio u potpunosti zatrpan snijegom pa je zemlja prometno bila odsjećena na dva dijela. Puštanjem u promet tog preko pet kilometara dugačkog tunela osigurala se cijelogodišnja povezanost dviju regija, ali tunel sve do nedavno nije uopće bio asfaltiran, nego čisti makadam pun rupa i lokvi vode, a još ni sada nije osvijetljen, a bome niti ventiliran, što se primijeti čim se uđe u njega pa imate osjećaj kao da vozite po mrklom mraku i gustoj magli ("maglu" naravno stvaraju ispušni plinovi kamiona i ostalih vozila). Obavezno je zatvaranje prozora jer bi se do izlaska iz tunela vjerojatno ugušili, a ne mogu ni zamisliti šta bi se dogodilo da vam tamo slučajno "rikne" auto. Sve osim te kritične točke, koja je opet stoput bolja od starog rješenja, je čista fantazija! U tom se planinskom lancu, zapadno od ceste, nalazi više vrhova od preko pet kilometara visine, ali i ostali vrhovi, svi redom viši od tri kilometra, izgledaju impresivno. Cesta prolazi kroz kanjone, tu i tamo se uz cestu pojavi neko malo selo, uglavnom uz malu rijeku, a bilo je zanimljivo vidjeti i sve te silne asfaltne baze i postrojenja za preradu kamenja u pijesak, što dokazuje da stvarno brinu o stanju i prohodnosti ceste, a cesta je trenutno u odličnom stanju. Budući da u Dušanbeu nisam odmah našao taksi do Panjakenta, udaljenog od prijestolnice oko 250 kilometara, prihvatio sam ponudu vozača koji je išao za Khujand, još dalje na sjeveru, da me iskrca u gradiću Ayni (140 km od Dušanbea) gdje se odvaja cesta za Panjakent. Dogovorio sam cijenu od 60 somona (50 kuna), što je više nego obično, ali to su realne cijene na toj relaciji, kako zbog zahtjevnog terena, tako i zbog veće potrošnje goriva koje je u Tadžikistanu ionako najskuplje u okruženju. Niti minutu nakon šta sam izašao na tom raskršću i stavio ruksak na leđa, potrubio mi je jedan vozač i s rukama pokazao da li trebam prijevoz za dalje. Dao sam znak da se zaustavi, otvorio je prozor, pitao sam ga da li ide za Panjakent, odgovor je bio potvrdan, ponudio sam 50 somona, što je vjerojatno i više nego šta bi me on tražio, i ušao u auto. Iako se krajolik poprilično promijenio (nema više onih visokih planina, već samo "običnih" planina), dolina Zerafshan s istoimenom rijekom su stvorili naizgled jako gostoljubivo mjesto. Cesta je i ovdje nedavno u potpunosti obnovljena (kaže vozač prije dvije godine), svakih par kilometara se nalazi neko lijepo naselje, rijeka je malo s lijeve, malo s desne strane, povremeno je stvorila i pravi kanjon, brda zamjenjuju planine, oranice i šumarci se neprestano izmjenjuju, vrbini drvoredi prate cestu, domaće životinje pasu na poljima, djeca se igraju uz cestu.... Ne znam, čak sam pomislio da bi ovdje mogao i živjeti koliko mi se svidjelo. Niti puna četiri sata nije mi trebalo da od Dušanbea stignem u Panjakent, a na forumima sam čitao priče stare samo par godina, prije kompletne rekonstrukcije te planinske ceste, da je vožnja između ta dva grada trajala 6-7 sati. Čovjek me iskrcao ispred samog ulaza u hotel Umariyon (11 dolara noćenje s doručkom) koji se pokazao najboljim/najluksuznijim na ovom putovanju. Ovaj dan je bio savršen!

Negdje prije početka završnog uspona

Obratite pažnju na serpentine u doljnjem lijevom kutu

Otvorio se pogled na visoke planine

Pauza nakon silaska s planina

Krajolik se mijenja jer smo ušli u dolinu Zerafshan

Šta nije lijepo?

Panjakent je gradić od nekih 40 tisuća stanovnika, a smješten je na visini od ravno tisuću metara. Očekivao sam zbog toga puno hladnije vrijeme od onoga što me dočekalo. Doduše, dani su bili manje vrući nego u Dušanbeu, a večeri prohladne, ali teško da se to još može smatrati planinskom klimom. Možda i bolje da je tako. Iako se Panjakent nalazi samo 60 kilometara od Samarkanda, zbog konstantnih napetih odnosa između Uzbekistana i Tadžikistana ta je granica već godinama zatvorena pa zaobilazni put između ta dva susjedna grada traje 8-10 sati. Šteta, jer bi Panjakent zasigurno privukao dobar dio turista koji dođu u posjet tom uzbekistanskom dragulju. Tu se dolazi zbog ljepote krajolika, prvenstveno planinskih jezera u zaleđu grada do kojih ima par dana planinarenja, ugodnije klime tijekom nesnosnih ljetnih vrućina na jugu zemlje, ali i zbog ostataka dvaju antičkih gradova. Iako sam došao ranije od očekivanog, nisam bio raspoložen ni za kakva razgledavanja, nego sam samo prošetao niz glavnu ulicu da nađem mjesto za ručak, a kasnije i za večeru. Ono što sam odmah primijetio jest ležernija atmosfera na ulici, bez neke gužve i jurnjave, nema toliko smeća niti iritantne prašine zbog koje sam svaku večer morao čistiti tenisice, sve je nekako drugačije i smirenije u odnosu na gradove koje sam do sada posjetio na ovom putovanju. Sviđa mi se ovdje.

Hotel Umariyon u glavnoj ulici u Panjakentu
Drugo jutro krenuo sam pun volje i energije prema glavnom bazaru i onda uzbrdo prema ostacima starog grada. Nakon petnaest minuta hoda vidio sam ostatke nekakvih zidina na brdašcu desno od ceste. Popeo sam se do njih, prošetao naokolo, ali nije to bilo to. Čitao sam da je površina koju je stari Panjakent zauzimao bila ogromna pa sam zaključio da negdje mora biti još ostataka. Odmah s druge strane ceste je puno veće brdo, ali gledano s ove strane ne izgleda kao da tamo ima ičega. Srećom da sam išao provjeriti, za svaki slučaj, jer tamo se nalazio gotovo nepregledni plato s ostacima starog grada. Antički Panjakent osnovan je u 5. stoljeću od strane Sogdijanaca, naroda iranskog porijekla, koji su bili sljedbenici Zoroastrizma. Zbog svoje pozicije na Putu svile i trgovine s Kinom grad je vrlo brzo prosperirao i neko je vrijeme bio jedan od najkozmopolitskijih gradova srednje Azije. To je potrajalo sve do 722. godine kada su stigli Arapi i osvojili grad i, unatoč tome što ga nisu do kraja razrušili, do kraja 8. stoljeća je bio u potpunosti napušten. Ono što sada ovdje možete vidjeti nije ništa veličanstveno jer se uglavnom radi o ostacima zidova i temelja starih zgrada, ali poanta je u površini koju ti ostaci pokrivaju, ali i o lijepom pogledu na novi Panjakent i dolinu Zerafshan s vrha brda. Spustio sam se do grada i krenuo do glavnog mosta preko rijeke koji vodi do naselja na sjevernoj strani doline. Putem sam svratio do Rudakijevog muzeja, toliko spominjanog i u ovim krajevima obožavanog pjesnika koji je rođen upravo u Panjakentu. U muzeju se nalaze izlošci posvećeni njemu samome, ali i reprodukcije značajnijih nalaza iz starog Panjakenta (originali su uglavnom u slavnom Ermitažu u St. Petersburgu) i još starijeg grada Sarazma, petnaestak kilometara od Panjakenta. Ispred muzeja sam vidio "cvijetne" gredice ukrašene dvjema vrstama kupusa koji zajedno izgledaju sasvim lijepo, a koje sam viđao i kasnije na nekim mjestima. Na povratku s druge strane rijeke, gdje nema ničeg zanimljivog, svratio sam u neki restoran uz samu obalu u kojem nema uobičajene sale sa stolovima, nego dugački hodnici s puno vratiju iza kojih se nalaze male prostorije koje služe kao privatni separei. Malo je bilo neobično biti potpuno sam u jednoj takvoj prostoriji, uz povremeni dolazak konobara da provjeri da li je sve u redu i treba li mi nešto, ali da sam imao privatnost - jesam. Drugi dan sam i u samom centru grada jeo u jednom takvom restoranu, iako su ovdje separei bili zaštićeni samo zavjesom. Što se drugog dana tiče, iako sam imao u planu posjetiti prije spomenuti Sarazm, prastari grad koji je osnovan još u 4. tisućljeću pr.n.e. (!) i koji je već oko 3000. godine pr.n.e. bio glavni centar metalurgije u srednjoj Aziji, iskreno rečeno - jednostavno mi se nije dalo. Iako ovaj lokalitet, uvršten u Unescovu kulturnu baštinu, zauzima ogromnu površinu, trenutno su iskopani i arheološki obrađeni samo manji dijelovi koji su natkriveni da bi ih se zaštitilo od atmosferskih utjecaja. Značaj Sarazma za izučavanje ranih početaka ljudske civilizacije je velik, ali radije sam drugi put išao prošetati po uzvisini gdje se nalaze ostaci starog Panjakenta i još malo uživati u labirintu povijesnih ostataka i panorami grada, nego pokušati naći rijedak prijevoz prema zapadu i zatvorenoj granici s Uzbekistanom da bi vidio par fragmenata ovog prapovijesnog grada.

Manje brdo na koje sam prvo došao u potrazi za ostacima starog Panjakenta (slikano s velikog brda)

Veliko brdo s brdom ostataka starog grada

Pogled na grad

Most preko rijeke Zerafshan